Ovogodišnji PARK ART predstavlja happening ˝Kuća Tarzanove mame˝

Pridružite nam se i 11. , 12., 13. i 14. kolovoza u PARK ART radionicama i performansu land art umjetnika Nikole Fallera u Gradskom parku!

U subotu, 12. srpnja u Gradskom parku Virovitica odvijao se umjetnički happening Igora Rufa u naziva ˝Kuća Tarzanove mame˝. U izvedbi su uz Igora sudjelovali Lana Juranić, Mario Valdžić i Miro Manojlović koji čine bend također naziva ˝Kuća Tarzanove mame˝.

Happening je dio programa ovogodišnjeg PARK ART - male eko art muzejske akcije čiji nastavak slijedi tijekom kolovoza.

Više o ˝Kući Tarzanove mame˝ saznajte iz teksta akademskog kipara Predraga Pavića:

˝Ono što nam Igor Ruf predstavlja treba prvo nekako protumačiti - je li riječ o performansu ili tek o svirci nekolicine pojedinaca koji su se nedavno okupili u bend. Radi li se o neodadaističkom činu proizvođenja buke nalik happeningu ili jednostavnom iskorištavanju prilike u kojoj se može održati nastup četveročlanog vokalno-instrumentalnog sastava koji se naziva Kuća Tarzanove mame? Krenimo od samog naziva benda/izložbe/djela, a za što je indikativno, kao i u prijašnjim Igorovim djelima, njegovo sjećanje. U Virovitici, Rufovom rodnom gradu, u ulici Matije Gupca na kućnom broju 21. živjela je Jelka Prpić.

Nastavnica tjelesnog odgoja, vitke figure i uvijek preplanule puti, te malo šireg morala za sredinu u kojoj je živjela, a sa svojim dubokim dekolteom i u najdubljoj je starosti bila prisutna na svim javnim događanjima grada, čijem puku nije prestajala biti tema mnogih trač partija. Iza jedne od njih skriva se i njen nadimak, koji su joj dušebrižnici posprdno nadjenuli. „U nekoj izmaglici", prepričava mi Igor, „sjećam se kako sam bio prisutan dok su baka i djed ogovarali tetu Jelku spominjući njeno sunčanje ispred kuće ograđene drvenom, ne baš gusto nanizanom, ogradom, a na moje pitanje o kome se radi, djed je odgovorio: „Ma, Tarzanova mama, ona iz Gupčeve." Neko vrijeme sam stvarno mislio da je ona mama onog Tarzana, i nije mi bilo jasno kako to da je svima normalno da ona živi dvije ulice od nas." Gotovo klasični scenarij u maniri J. Menzela indikativan za selo moje malo. Igor kao da preuzima odgovornost i iskupljuje prvo sebe, a zatim, na simboličkoj razini, i cijelu zajednicu ovom izložbom, međutim to joj nije povod. 

Ono što vidimo ispred sebe na neki je način okupacija prostora drugim prostorom. Ova instalacija koja stvara scenu jest pozornica na kojoj će Kuća Tarzanove mame izvesti Kuću Tarzanove mame, kroz sinkretizam umjetničko izražajnih formi koje djeluju kao totalno umjetničko djelo ili tzv. gesamtkunstwerk. Naime vidimo kuću, i to najjednostavniju, gotovo dječju ideju kuće (kocka sa krovom na dvije vode), izgrađenu od platna i dasaka, s istaknutom granom na zabatu koja penetrira u prostor prema posjetiocima i, u ovom slučaju, naznačuje proscenij, a već je prepoznatljiv element u Igorovu radu. Spoj scensko-glazbenog nastupa, prilikom kojeg se izvode autorski tekstovi i glazba, a sve unutar instalacije/scene izvedene klasičnim kiparskim postupcima prepušten je, na neki način, slučaju jer ovaj happening traje od prvog pa do zadnjeg pogleda publike, koja je sastavni dio djela, dok sama svirka traje kratko, svega dvadesetak minuta. Tekstovi pjesama obiluju Igorovim životom ili već spomenutim sjećanjem, odnosno, njegovom biografijom.

Svaka biografija, kako lijepo primjećuje D. Kiš, a pogotovo biografija pisca, ili u ovom slučaju likovnog umjetnika „jest jedinstvena i neponovljiva životna priča jednog jedinog i neponovljivog čoveka u jednom jedinstvenom i neponovljivom vremenu..., a idealna i zanimljiva bi bila ona koja bi sadržala u sebi biografiju svih ljudi u svim vremenima." Nije li ovo poopćavanje, ili svođenje svoje biografije na biografije svih ljudi u svim vremenima, najplastičnije izraženo u riječima pjesme Dalje nema: „Moja kuća je u ulici, koja je u gradu, koji je u županiji, koja je u državi, koja je na kontinentu, koji je na svijetu, koji je u svemiru, i dalje nema." Uzeti mjeru, da se tako izrazim, ovakvom događaju dosta je teško, jer podjednako, pored svega onoga što je inkorporirano u "program" djela, postoji i segment onoga što, kao neodređeno, biva podložno neizvjesnom, dok na izvođačima i publici ostaje da, kroz zajedničko bivanje, ono neodređeno postane izvjesnim. ˝ (autor: Predrag Pavić)