Otvorena izložba umjetnice Ane Kovačić pod nazivom ˝Gdje je Jasenaš˝

U Gradskom muzeju Virovitica, 18. prosinca otvorena je izložba akademske umjetnice Ane Kovačić pod nazivom ˝Gdje je Jasenaš˝.
Umjetnički rad i izložba rezultat su višemjesečnog istraživačkog angažmana umjetnice, te izvedbe osam zasebnih radova posvećenih temi prigradskog naselja Jasenaš u više umjetničkih medija (od reljefa, instalacija, fotografija, videa do ambijenta) koji zajedno čine povezanu cjelinu unutar galerijskog prostora.

 

Više o radu iz teksta povjesničarke umjetnosti Mirne Rul:

Gdje je Jasenaš?

Pripovijedajući priču o gotovo distopijskom prožimanju prirode i napuštenih, grmljem obraslih kuća i okućnica Jasenaša, virovitičkog prigradskog naselja koje polako nestaje pred okolnom šumom, Ana Kovačić koristi se narativnom strategijom pomalo nalik onoj magičnog realizma. Za magični realizam karakteristično je postojanje dvaju suprotstavljenih perspektiva - one racionalne i one fantastične, kao i elemenata hibridnosti i ambivalentnosti, a koje je moguće detektirati kako na formalnom, tako i na sadržajnom planu izložbe „Gdje je Jasenaš?".
Reljefna karta koja prikazuje selo dijelom je stvarna, a dijelom izmaštana, čime se umjetnica udaljava od dokumentarističkog pristupa naraciji, gradeći priču o Jasenašu na subjektivnom, intimističkom diskursu. Šuma koja okružuje selo poprima gotovo nadnaravne karakteristike; ona je svojom širinom i područjem koje prekriva predimenzionirana, a promatrajući maketu, stječemo dojam kao da oko sela i ne postoji ništa osim te nepregledne šume, koja ga malo-pomalo proždire. Sugestivni i atmosferom nabijen video rad "U šumi" prikazuje vrhove stabala kroz koje je ponegdje moguće vidjeti tek tmurno nebo u sumrak. Video nema tona, prati ga samo titl koji prenosi priču o stradanjima jasenaškog stanovništva u dva rata. I premda ne znamo čije riječi navodi umjetnica, naslućujemo kako je pripovjedač netko od starijih stanovnika Jasenaša, netko tko je proživio ratne strahote u Drugom svjetskom ratu, ali i u onom Domovinskom. Jasenaška šuma bila je poprište stradanja i ubijanja, no i utočište, mjesto skrivanja tamošnjeg stanovništva pred pogibelji. "Pokupili sve preko noći i tu ih u šumu oterali, poubijali. I onda smo bježali po šumi, pravili barake, kiša pada po nama...", kazuje neimenovani pripovjedač. Dinamika je i dramatika rada postignuta kontinuiranom loop projekcijom koja implicira cikličko ponavljanje zločina i ambivalentan odnos prema šumi, koja, u očima malobrojnih preostalih stanovnika, predstavlja kako stratište, tako i utočište. Anonimnost pripovjedača očituje se kroz odsustvo tona, odnosno njegova glasa, pridajući priči o ratnim stradanjima univerzalnost, dok gotovo sablasna tišina ovog videa kao da odaje počast žrtvama, ali i onima koji su nastavili svoj život u Jasenašu. Takvih više nema mnogo. U radu "Forget-me-not/Prema Državnom zavodu za statistiku/Spomenik za posaditi", Ana stavlja u epruvete sjemenke potočnice, koja na mnogim jezicima nosi ime, odnosno, zapovijed "ne zaboravi me" ( eng. Forget-me-not, njem. Vergissmeinnicht). Broj sjemenki odgovara broju stanovnika Jasenaša, a na svakoj je epruveti navedena godina u kojoj je rađen popis stanovništva, od 1857. - 2011., kao i broj stanovnika Jasenaša te iste godine. Ovaj rad umjetnica naziva i "Spomenikom za posaditi" te, uz epruvete, navodi i upute za sijanje sjemenja potočnice ili nezaborakva. Simbolika "obreda" brojanja sjemenki potočnice, kao i pomnog spremanja istih u epruvete, te, u konačnici, i sijanja potočnice sadržava u sebi imperativ kako ne smijemo dozvoliti iščezavanje ne samo Jasenaša, već i sela kao takvog.
Iako izložba "Gdje je Jasenaš?" posjeduje svojevrsnu društveno angažiranu dimenziju, umjetnica se, unošenjem elemenata fikcije, od nje istovremeno i odmiče. Nju prvenstveno zanimaju intimne priče protagonista njenih radova, kojima pristupa sa simpatijom, neskrivenom subjektivnošću i bez imalo pretencioznosti. Te obične "male" priče stanovnika Jasenaša ispričane su u radu "Kuće priče". Umjetnica odabire tri ruševne i napuštene kuće u selu, oko kojih, na temelju pripovijedanja jasenaških starosjedioca, gradi priču o raseljavanju tamošnjih stanovnika: "Tu je živjela Snježana. Njezin otac se zvao Miro, majka Milka. Još su imali sina. Poslije ovog rata su otišli. Ne znam gdje su. Ili su na ovaj kraj. Ili na onaj kraj."
Magijske elemente Ana unosi u rad "Nove priče" opisujući susret s čovjekom iz Jasenaša koji u vosku "vidi" budućnost. Umjetnica ga ispituje o budućnosti Jasenaša, a ovaj odgovara kako nema nikakve budućnosti za Jasenaš, "nema nikog i nema ko doć", dok rad "Do 2015.", koji se sastoji od portretnih fotografija koje je umjetnica fotografirala na grobovima u Jasenašu, predstavlja epitaf nekim prošlim vremenima. Tih vremena prisjeća se njen sugovornik: "dok je tu bilo tristo cura, a sto dječaka, sunce ti žarko, onda je to bio život!". Danas, pak, ima dana kad selom prođe tek poneki pas, što umjetnica bilježi u video radu "Ulaz/izlaz".
Svim radovima na ovoj izložbi zajednička je aura nostalgije, na način kako je vidi Svetlana Boym. Za razliku od melankolije, koja je vezana uz individualnu svijest, nostalgija se temelji na odnosu između individualne biografije i biografije neke grupe ili nacije, između osobnog i kolektivnog pamćenja. Kolektivno pamćenje stanovnika Jasenaša, koje se formira uslijed njihove međusobne interakcije, omogućuje konstruiranje zajedničkog tumačenja prošlosti, a tu interakciju Ana opredmećuje u radu "15.11.2015. ", grupnom portretu mještana fotografiranih ispred mjesnog doma. Primjerak ove fotografije umjetnica će pokloniti mještanima, a činom njenog postavljanja u mjesnom domu, postat će i sama, baš kao i umjetničina pripovijest o Jasenašu, dijelom biografije sela.
No, nostalgija kojom je prožeta izložba „Gdje je Jasenaš?"zapravo ne predstavlja "čežnju za nekim određenim mjestom, već čežnju za drugim vremenom - vremenom našeg djetinjstva i sporijim ritmom naših snova" (Boym).

Autorica Ana Kovačić 2010. završila je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2013. nove medije na odsjeku za Animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2014. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlagala je više puta samostalno i skupno u Hrvatskoj i inozemstvu. 2015. osvojila je nagradu festivala Vizura Aperta u Momjanu, a 2013. nominirana je za nagradu Essl.

Više o Ani Kovačić:
http://anakovacic.tumblr.com/

Izložbu je poduprlo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske dok je kustosica izložbe Anamarija Kučan.